Kaže Galateja, znaš, mi moramo ovom psu da stavimo korpu. Ja pogledam Katarinu, gleda me, blentavo kao i uvek, na sve liči, na gremlina, na zeca, samo ne liči na nekog krvoločnog psa. Čivava, maltezer i pekinezer su za nju ubice. Kakvu korpu, šta je s tobom? Pa da ne skuplja više po ulici svako smeće na koje naiđe i stavlja u usta! Treba joj korpa ne da  ne ujeda nego da ne jede napolju! Što jest’, jest’. Nema šta u usta nije stavila, stalno valja nešto, a najviše voli orahe. Da mi je neko pričao da ću usred februara i marta orahe da vidim po parkovima i šumicama,naravno da bih pomislila da je otišao sa mozgom. Pola šetnje provedemo tako što joj jedna dežura i vadi iz usta sve i svašta, a druga je vodi na povocu. Inače, život nam se sveo na brojanje koliko puta jede, šta jede, koliko puta kaki, piški, kakva je kaka, tvrda, meka, tanka, debela, koje boje. Da nas čovek posmatra sa strane (a verujem da nas posmatraju) kad je izvedemo tu ispred zgrade, preko puta na jednom travnatom trokutu gde svi dovode pse da obavljaju nuždu(trokut je inače pun i prepun govana), ulične kuce takođe tu kake, kako smo obe zagledane u njeno govno, čak i dok kaki, krstio bi se. A da nas tek sluša…Vidi, sad kaki kao ćevape, kratke, debele, a sad kao mašina za sladoled, a sad se previše napinje, mora da je tvrda stolica, a sad je previše meko, da nije proliv, gde smo pogrešile u ishrani. U neku ruku, meni je to malo pomoglo da se otarasim urođene gadljivosti, jer neko mora da sakupi govance kad se nenadano iskaki ispred na primer neke banke.

A onda je jednog dana Galateja bupnula, gle, Tića liči na Kebu, a još gore je što nam pas stvarno liči na Kebu kad zastane, zagleda se i iskezi zube – pljunuti Keba! Ja sam se već bila spremila da se svađam i raspravljam kad ona bogami i peva kao Keba.

Šetanje obavezno 2x, 3x, i to nas vala potpuno  isrcpi. Pred kraj šetnje, ja sam gotova da legnem na trotoar a ona da me vuče, što srećom nikad neće moći zahvaljujući mom gabaritu. Zato kaskam za njom sitnim koracima i posrćem sve dok je ne vežem za neki stub da danem dušom. Galateja kao i potrči s njom katkad, mada onako krupna više liči na neku babu na bensendinima koju može svaka nebensendirana baba da preteče, nego na kakvog vajnog trkača. Ja znam da ako potrčim neću da ličim ni na šta zato i ne trčim. Da, i dok trči, voli da joj peva, Kolo vodi Vasa alaj se talasa, Vasa pored Dese sve se kolo trese. Da me pitate što joj to peva i odakle joj…ne bih znala reći. Slabo nam ide i češljanje, četkanje. Sve se završi pre nego i počne, tako što četka završi u Tićinim ustima. Zato i ima frizuru kao Jašar Ahmedovski. Patkicu je vremenom pola pojela, knjige nam je na najnižim policama pola oglodala, pojela je Usta puna zemlje(knjigu koju je G dobila za odličan uspeh) zecu pojela oči i nos, još evo traje meda koji ima samo jedno oko, njega mazohistički voli da žvaće.

Inače, muku mučim sa Galatejom da joj objasnim da pas nije isto što i mačka, i da ne voli da se vrti po rukama kao kakva lopta ili igračka. I da kad psa ispustiš iz ruku može  pošteno da se razbije, a ne da se dočeka na noge, kako je ona to mislila. Elementarnog znanja iz biologije joj i dalje baš manjka iako se trudi da nauči. Podseća uglavnom na onog Jetija iz crtaća sa Patkom Dačom i refrenom paziću ga, maziću ga i zvaću ga Đorđe.  Primetila sam da joj je omiljen izraz toplokrvna životinja (po čemu sam i uočila da bunari po netu i konačno uči o psima). Kad pomenuh mačku, ona je prva na Tićinom tapetu da se gnjavi, na šta ona naravno nije navikla. Kad joj baš dosadi, onda je dobro istuče šapama, i to toliko da moramo da ih razdvajamo i mirimo…i to traje svega 5 minuta i ajde sve u krug ponovo. Kao dvoje dece da imamo. Tinejdžerku i dete od 3 godine. Kad tinejdžerku uhvati teranje u 2 ujutru a dete počne da laje iz sve snage jer čuje korake u hodniku, verujte, ne znam gde se nalazim i šta se dešava, i zašto se to meni dešava. Vrtim monologe u sebi, stavljam toalet papir u uši dok Galateja spava kao da je na Bahamima.

Da nije sve tako sjajno i bajno, naravno da nije. Tića nam se odjednom razbolela posle onih velikih hladnoća i desetak dana smo je svakodnevno vodile na terapije, dva puta joj vadili krv, svakodnevno po 3 injekcije, imala je temperaturu, bolove a i krpelj joj preneo neku bolest. Elem, tih dana je bila kao zombi, bensendirana, noge kao da su joj drvene. Ali ko ima psa zna da i kad im je najgore oni bi iz navike ipak da šetaju iako ih više nosiš nego što mogu da hodaju. Naravno, Galateja i ja smo potpuno drugačije i po pitanju toga.  Ja sam odvratni paničar, dok ona to gleda sa neke racionalnije strane. I verujem da bi mi u nekim momentima razvezala neku lepu pljusku posred lica da se rasvestim jer joj idem na živce kao takva. Još uvek smo u procesu oporavka, kontroli, itd. Dok smo imale para plaćale smo lečenje, a onda smo morale na crtu, pa da platimo čim zaradimo. Jer, čim prekoračiš prag veterinarske ordinacije, daj u startu 2,000 din. O cenama ostalim bolje i da ne pričam. I evo nas, sad smo se bacile da radimo, da isplatimo dug, a mora se vala i nešto jesti. Stislo sa svih strana, žrtvujemo se malo ali se ne žalimo.